Zašto se originalnost isplati?

Što znači biti originalan? Po mom mišljenju biti originalan znači raditi ono što želite, biti iskren prema sebi i drugima, živjeti po svojim pravilima – od nošenja odjeće koja vas veseli, iako će takav pothvat potencijalno izazvati podrugljive poglede i podsmijehe do donošenja velikih životnih odluka bez tuđih uplitanja i odobravanja (bilo da je riječ o odabiru partnera, prijatelja, načinu svakodnevnog života, vođenju financija…).

Zašto je to velikoj većini ljudi tako teško i neostvarivo? Zašto će većina žrtvovati vlastite vrijednosti i sreću  samo da bi zadovoljila nekakve standarde koji su ionako dizajnirani da bi ih učinili nesretnima. Danas je to još očiglednije prisutstvom društvenih medija, pa na vlastite oči možemo vidjeti milijune ljudi kako lažu sebi i drugima, a sebe zapravo ne poznaju nimalo. Koliko sam samo vidjela fotografija cura u sasvim istoj pozi, identičnim trapericama i krpicama s popratnim inspirativnim citatima koje nemaju nikakvu poveznicu s fotografijom, ali to je popularno, pa ajmo nalijepiti prvu izgooglanu izjavu s interneta. Ne kažem da imam nešto protiv takvih ljudi, vjerujem da su većina tih cura drage osobe s kojima bih možda ponekad popila piće ili se čak i sprijateljila. No, ono što prezentiraju svijetu svojim Instagram i Facebook objavama često je lažan odraz osobnosti. Nemojte me krivo shvatiti, imam i ja fotografija na Instagramu gdje poziram u kupaćem na plaži. U redu je pokazati tijelo, objaviti sliku kada se osjećate dobro i samouvjereno. Ali, ono što je nezdravo  je opetovano objavljivanje fotografija kakve većina objavljuje, a sve kako bi zadobili priznanje drugih.

Ono što u suštini želim reći – epidemija neoriginalnosti sve je jača i prisutnija. Što je još gore, već neko vrijeme možemo biti svjedoci tzv. lažne originalnosti, što je po mom slučaju još gora varijanta. Ono proizlazi iz straha od prosječnosti. Želimo se pokazati drugačijima, posebnima, isplivati na površinu među milijunima ljudi. Što nedostaje prosječnosti? Zašto taj termin moramo povezivati s negativnim konotacijama?

Još je veći problem kada se povodite za drugima do te mjere da sav svoj život kreirate na temelju tuđih ideala. Donekle mogu razumjeti da to rade djeca i tinejdžeri jer je osuda vršnjaka nešto najgore što vam se može dogoditi (iako je i to jako nezdravo). No, spomenuta pojava se nerijetko nastavlja i u odrasloj dobi i strah od osude i dalje upravlja životima mnogih. Jasno je da čovjek kao društveno biće želi biti prihvaćen od strane društva, no postoje granice koje ako ih pređete, ulazite u opasan teritorij koji je savršeno tlo za razvoj mentalnih bolesti i nezadovoljstva.

Dozvolite da vam ispričam vlastito iskustvo povezano s temom. Samo mala napomena prije nego što počnem. Smatram da sam originalna po definiciji koju sam postavila na početku teksta. No, nemojte misliti da zbog toga sebe vidim kao nekakvog posebnog individualca ili, ne daj bože, bolju osobu od drugih. Nipošto. Dapače, smatram se sasvim prosječnom curom koja ima svoje stavove, uvjerenja i vrijednosti koje ne želim podčinjavati tuđim mišljenjima, uz dozu fleksibilnosti, naravno. Jer nitko nije sasvim i uvijek u pravu. Ok, dosta mojih opravdavanja. Ispričati ću vam kratku priču o svojoj borbi s vjetrenjačama.

Uvijek sam bila crna ovca. Tijekom svog djetinjstva sam često znala biti sama i sama se zabavljati. Ne mogu reći da mi je bilo toliko ni žao. Voljela sam i cijenila vrijeme provedeno u samoći, mogla sam raditi što želim, kreirati, pisati, crtati, stvarati, sanjariti… No, ipak,  samoća u većini slučajeva nije bila moj izbor. Najčešći razlog bila je činjenica što se nisam uklapala u društvo. Nisam bila glasna, s dječacima igrala nogomet, tukla se s curama, trčala za popularnima u školi, izlazila u disco, tračala i nosila odjeću najnovijih trendova. Doduše, bila sam i jako sramežljiva i nedruštvena, ali to sada nije fokus teme. Svi navedeni kriteriji svrstali su me u kategoriju nepopularnih i dosadnih, stoga mi se učestalo davalo do znanja da sramotim  aktualno društvo i da se ne uklapam. Iako mi je to uvelike poljuljalo već ranjivo dječje samopouzdanje, nisam imala potrebu pregaziti sve svoje vrijednosti i vlastito „ja“, stoga sam si radije uskratila društveni segment života, a time i sve društvene zabave, prve priče o momcima i prvim poljupcima. Ne mogu lagati, pa reći da se nisam izludirala tijekom djetinjstva. Imam mnogo lijepih uspomena, što uključuje cjelodnevno igranje skrivača, ledene kraljice, preskakivanja konopca (laštik), ćorave babe i koje kakvih dječjih zabava. No, ono što želim reći je da je cijelo moje djetinjstvo, posebice adolescencija, periodički bilo isprekidano trenutcima velike samoće.

To je uvelike uzelo maha ulaskom u adolescenciju. Uz ostale probleme što su se  odjednom nanizali, izgubila sam iskreni kontakt sa školskim kolegicama koje sam nekada zvala prijateljicama. Viđala sam ih svakim danom u školi, ali s obzirom da nisam bila popularna, a svijest o „društvenim ljestvicama“ je u mladim, desetogodišnjim nadobudnim mozgovima počela sve više rasti, odlučile su da nisam primjeren član njihovog društva. I tako sam ostala sama. Nisam se snašla u tom novom svijetu društvenih pravila i muško – ženskih prijateljstava.

Nije mi bilo jasno zašto svi rade iste stvari, zar je moguće da baš nikog ne zanima ono što zanima mene (povijest, pisanje romana, čitanje knjiga, maštanje, crtanje, a što ne). No, iako se nisam pokorila društvenim normama, to ne znači da sam bila sigurna u sebe i znala što želim. Bila sam izgubljena, bolno sramežljiva i strašljiva. Željela sam to promijeniti, ali nisam znala kako.

Odrastanje je zbog svega toga bilo vrlo bolno. Znam da nisam jedina koja to može reći, odrastanje je samo po sebi bolno, ali je još brdovitije i popraćeno većim preprekama kada ste malko drugačiji od većine, naivni i ne znate lagati.

No, puno se od tada promijenilo. Sazrela sam, opekla se, naučila mnoge lekcije, isplakala mnogo suza, ali i doživjela mnogo smjeha. Shvatila sam, kao što to uvijek biva, da ono što mi je nekada predstavljalo bol, danas mogu smatrati blagoslovom. Ne moram se pretvarati da mi je život savršen, da znam sve, da imam bogate cool prijatelje i da sam u sretnoj vezi sa savršenim, nabildanim momkom koji me ni mrvu ne šljivi.

To zvuči jako naporno, a uza sve obveze i izazove koje život nudi, to je jako veliki teret koji sebi možete natovariti. Upravo se zato isplati biti originalan i živjeti onako kako vi želite, u granicama koliko vam vlastita situacija dopušta. A ljudi kojima se to neće svidjeti dati će vam do znanja. Otići će i magično nestati iz vaših života. Kao da nikada nisu ni bili tu, a za sobom ostaviti trag mudrih lekcija koje ste naučili družeći se s njima. I tako ćete shvatili s kojim ljudima ne želite mutiti poslove. Osim toga, zar želite graditi odnose na neiskrenosti i prijetvoru? Najgore je kada se nakon stresnog dana nađete s prijateljicom koja vas umara i pred kojom morate glumiti da ste netko tko niste. Govorim vam ovo iz vlastitog iskustva. Imala sam i sama krize kada bih samu sebe izgubila, pa bih upala u nekakva društva s kojima nisam imala nikakvu poveznicu, a što je još gore, neki su od njih širili toksične vibre koje su me još više činile nesretnom. Na kraju krajeva, nije ni svatko za svakog.

Zapitajte se, onako najiskrenije, što ja zapravo želim? Što me najviše raduje? Ne ono što raduje druge, što mene raduje? Što mi izazove osmijeh na lice i leptiriće u trbuhu? Ponekad je nakon toliko vremena pretvaranja teško razlučiti granicu između onog što vi želite, a što mislite da želite jer svi ostali to rade. Ali, zato treba slušati svoj unutarnji glas/kompas… kako ga god želite nazvati. Svi imamo čvrst ugrađen unutarnji glasić koji nam vrišti kada radimo protiv njega. A mi ga donekle nejasno čujemo kako odzvanja u daljini, odnosno dubini, što bi u ovom slučaju bio prikladniji izraz. Možemo se pretvarati da ga ne čujemo, ali on neće odustati. On vam želi dobro i ako ga ne slušate biti ćete prokleto nesretni.

Ponekad je potrebno maknuti se od svjetske buke i zagledati u vlastito srce. Što vam ono govori. Ne ono što glava kaže, već srce. Glava će vam reći ono što su vam drugi već poručili. Srce neće. Zato nemojte gaziti vlastitu ličnost, njegujte ju, istražujte, sazrijevajte s njom, gradite ju 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s