Malo drugačiji pogled na smrt

Ako ste redovni čitatelj mog bloga, možda će vas malo iznenaditi naslov današnje objave, ali tema o kojoj danas pišem zapravo se savršeno uklapa s tematikom cijelog bloga. Volim pisati o poremećenim percepcijama važnih životnih tema, o važnosti razbijanja neispravnih i nezdravih uvjerenja i kreiranju zdravijeg i sretnijeg života. Smrt je nešto što je prirodno, neizbježno i dio naše svakidašnjice, a naš odnos spram toj pojavi je sasvim poremećen. To je današnji tabu o kojem se malo priča, posebice pred djecom. Mnogi se ljudi pred kraj svog života grčevito bore protiv smrti i bježe od nje. Možda sam još premlada da razumijem neke stvari, ali smatram da imamo neispravan stav prema nečemu što je prirodna pojava.

Zašto se moderni zapadnjaci toliko boje smrti i duboke starosti? Zašto je u zapadnoj kulturi smrt tabu, dok se u Meksiku slavi dan mrtvih? U redu, slavimo ga i mi na jedan način, ali pogledajte samo razliku između njihova i našeg slavlja. Dok oni pripremaju hranu, piće, igračke na oltarima, ukrašavaju grobove i priređuju ulična slavlja i povorke u šarenim bojama, naš je dan mrtvih ovijen tugom i strepnjom. Día de los Muertos (Dan mrtvih) je meksička tradicija slavljenja smrti koja potječe iz vremena Nahua, velike grupe plemena američkih Indijanaca koji su se nastanili u Južnom Meksiku, te drugih predhispanskih kultura, Azteka i Tolteka. Za njih je žalovanje za umrlima značilo nepoštivanje prema pokojniku. Prema njihovom shvaćanju, umrli su još uvijek bili pripadnici zajednice, a na životu su ih održavala sjećanja njihovih bližnjih, dok bi se tijekom Día de los Muertos ponovno vraćali na Zemlju. Ovu tradiciju prepoznao je UNESCO i svrstao ju na popis kulturne baštine.

Día de los Muertos (Dan mrtvih)

Octavio Paz, meksički pisac, jednom je napisao sljedeće: “Meksikanac poznaje smrt, šali se na njen račun, miluje je, spava s njom i slavi s njom. On o smrti misli kao o omiljenoj igrački i najtrajnijoj ljubavi. Smrt barem nije skrivena, on je gleda u lice, s nestrpljenjem, prezirom ili ironijom.”

Kada nam bližnji umru, s njima se naš kontakt prekida. Odlaze u mrtvačnicu u ruke patologa ili profesionalaca koji ih odjevaju i uređuju. Nekada su to sve radili sami članovi obitelji preminulog i to prije samo nekih stotinjak godina. Takvo nešto nije bilo ni čudno ni morbidno. Istina, nekada su ljudi bili mnogo više okruženi smrću jer je životni vijek bio kraći, a medicina nije bila razvijena kao danas, pa je bilo i lakše prihvatiti ju i živjeti s njom. No, danas toliko očajnički bježimo od smrti, u svakom pogledu, što nas ostavlja nespremne kada se susretnemo sa svojom ili tuđom smrću. Ona je tada mnogo bolnija no što treba biti.

Što manje govorimo o smrti i udaljavamo ju od sebe, više će biti zastrašujuća, a to ne mora biti slučaj. Prirodno je da se bojimo onoga što ne razumijemo i što je misteriozno, no pričajući o smrti i stvarajući za nju više mjesta u svom životu umanjujemo osjećaje straha, strepnje i morbidnosti koje nam ona stvara. Iako smo kao društvo napredovali, posebice u tehnološkom smislu, ponekad bi se trebali osvrnuti i ugledati se na svoje pretke jer oni možda poznaju pokoju zaboravljenu mudrost. Mnoge tabu teme to ne bi smjele biti. Moramo se zajedno truditi razbijati ih i kreirati bolji svijet za nas i sve one koji će doći poslije nas.

Pozdrav,

Martina

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s