Moja borba s napadima panike

Svoj prvi napad panike doživjela sam jednog sparnog, ljetnog dana. Bila sam u društvu kolegice s faksa, s kojom sam, nakon položenog ispita, pokušavala uhvatiti bus što je vozio prema centru grada. Temperature su tog dana bile vrlo visoke, a ja sam se zapuhala i to jutro nisam obilato doručkovala kako to inače biva. Stres od ispita još se uvijek slijegao. Ušavši u autobus, iznenada mi je pozlilo. Želudac je skočio do grla, a pred očima crnina. Izašle smo nekoliko stanica naprijed. Ne znam kako sam uspjela domoći se zidića i sjesti jer više gotovo ništa nisam vidjela. Milijun malenih, šarenih i svjetlucavih zvijezda isijavalo je iz jedne točke, sluh mi je potpuno otkazao, a vilica se zgrčila da sam ju jedva mogla pomaknuti.

“Ništa ne vidim ni ne čujem!” – ponavljala sam.

Kolegica nije znala kako reagirati. Mogla sam donekle razabrati njen zbunjen izgled lica kroz zavjesu svjetlećih zvijezda. Posegnula sam za mobitelom i nekako uspjela nabosti očev broj. Objasnila sam mu što mi je i gdje se nalazim i zamolila ga da dođe po mene. Nisam bila sigurna da li me razumio jer sam jedva otvarala usta. Kada je došao po mene, stanje se već smirilo, no usprkos tome, odlučio me odvesti u bolnicu. I majka je bila tu. Na hitnoj su me pregledali i rekli da sam se vjerojatno preopteretila učenjem te uz to i malo dehidrirala, što je vrućina još više pogoršala. To je vjerojatno bio valjan razlog. Kada se prvi napad zbio, završavala sam prvu godinu faksa. Mislim da nije bio toliko povezan s anksioznošću, kao što će to biti u sljedećim slučajevima, već zaista produkt iscrpljenosti. Davala sam sve od sebe kako bih imala dobre ocjene i ispunila očekivanja profesora. Zaista mi je faks tada bio centar života.

Drugi se napad dogodio otprilike dvije godine kasnije dok sam kupovala pokaznu kartu na naplatnoj kučici. Nisam bila u dobrom razdoblju života.

No, najgora dva napada dogodila su se tjedan – dva poslije, na poslu. Bio je to studentski posao telefonskog anketara. Stajala sam pred ulazom dok sam pušila cigaretu prije početka smjene. Da, jedno kratko vrijeme sam pušila i nisam ponosna na to, ali mogu samo reći da mi je kutija nerijetko znala trajati tjedan dana i da su u pitanju bile slim cigare. Dakle, stojim pred ulazom i pričam s nekim dečkom što sam ga tek upoznala jer su se na poslu ljudi neprestano izmjenjivali, a bilo nas je puno. I odjednom mi pozli. Ugasim cigaru i otrčim u zahod. Sjedam na zahodsku školjku jer ne mogu stajati. Osjećam mučninu, ne vidim ništa, sve je crno, vrlo slabo čujem. Ne znam koliko dugo sam tako sjedila, no ubrzo je netko pokucao na vrata. Nisam znala što mi je činiti, pa sam samo ustala i izašla. Ni sama nisam sigurna kako sam uspjela doći do ureda šefice jer mi se vid još uvijek nije vratio. Čula sam je po glasu i znala otprilike gdje inače boravi. Razaznala sam nekoliko glasova. Samo se sjećam kako sam ih zamolila da mi primaknu stolicu jer mi je loše i ne vidim ništa. Kada sam sjela netko mi je pružio maramicu, a ja ju primim i primaknem ustima. Imam refleks povraćanja držeći lice utisnuto u maramicu. No, uspijem se sabrati. Ubrzo mi se vid vratio. Oko mene sjedi nekoliko kolegica što su me okružile i brižno me promatraju. Pitaju me jesam li dobro i ima li tko doći po mene. Taj dan nikog nije bilo kući. Kažem da nema i da ću busom sama kući. Iako su me i dalje zabrinuto promatrale i ispitivale, odlučih otići, pa što bude. Noge su mi bile vrlo slabe, cijelo tijelo je još pod stresom, no nekako sam sigurno došla kući.

Nekoliko dana kasnije doživjela sam još jedan napad, ponovno na poslu. Prije početka smjene svi smo me okupili kako bi uvježbali tekst nove ankete koju je kasnije trebalo čitati tijekom poziva. Čim sam ušla u prostoriju i zasjela, osjetila sam neugodan osjećaj. Počeli smo bez okolišanja. Svatko je trebao pročitati jednu rečenicu na glas. Neugodan osjećaj je rastao svake sekunde. Pritisak se polako dizao prema grlu i počinjao me gušiti i obuzimati cijelo tijelo. Nervoza je rasla svake sekunde. Kada je došao red na mene, spustim pogled na papir i počnem čitati treskavim i tihom glasom. No, slova su posvuda, a pogled mi guta crnina što se sa svih strana širi prema unutra, poput vignette. Sve slabije čujem svoj glas kojeg nadjačava ludo kucanje srca. Glava mi se nekontrolirano trese. Još uvijek držim papir u rukama, ali riječi više ne izlaze iz usta, a sjećanje me tu napušta. Ne znam da li sam pročitala rečenicu do kraja, ali sljedeće čega se jasno sjećam je da stojim pred zrcalom, objeručke se hvatajući za umivaonik. Umivam se hladnom vodom i gledajući u svoj odraz pokušavam shvatiti što mi se događa.

“Zašto se ovo ponavlja? Što da sada radim? Sigurno su drugi primijetili da se sva tresem, tko zna što sada misle o meni? Što sve ovo znači? Hoću li se razboljeti, dobiti srčani udar sljedeći put? Milijun pitanja vrtjelo mi se po glavi.

No, spomenuti simptomi, iako sami po sebi zastrašujući i vrlo neugodni, nisu ni približno užasni kao popratni osjećaj ponora. Kozmičkog ponora. U tim trenutcima osjećam da propadam, gubim dodir s realnošću, sve gubi oblik i nestaje, ja nestajem. Topim se. Raspadam. Nemam kontrole nad udovima. Oni kao da poprimaju gumastu strukturu, a sva snaga mišića nestaje. Ponor je i u mojim prsima. Ponor i težina.

A što je još gore, sveprisutni strah da će se taj osjećaj ponoviti izluđivao me. Odlazak psihijatru nije puno pomogao jer kao što već znate oni vam samo lijeće posljedice, a ne uzroke. Ja svoje uzroke još nisam poznavala i bila sam toliko očajna da sam pristala uzimati propisani lijek sljedećih tjedan dana. Primijetila sam da mi je prvih dana pomogao, no osjećaj nervoze i tjeskobe vrlo brzo se počeo vraćati. Kada sam svojevoljno zaustavila terapiju, napadaji su sami od sebe buknuli. Povremeni napadi pretvorili su se u panični poremećaj. Doživljavala sam ih svaki dan, ponekad nekoliko njih u danu. Ako ste ikada imali napad panike znate koliko je osjećaj iscrpljenosti intenzivan nakon što osjećaj popusti. Konstantno sam bila uplašena, frustrirana, nemoćna i vrlo iscrpljena. Nisam znala zašto mi se sve to događa. Živjela sam u neprestanom očekivanju tog groznog osjećaja.

Sve je to trajalo više od godinu dana. No, moj put ka oporavku započeo je kada sam počela istraživati i više o tome razgovarati s drugima. Zaključila sam da su napadi većinom bili produkt više čimbenika. Jednim dijelom zbog moje oduvijek prisutne anksioznosti, razdoblja tugovanja nakon smrti člana obitelji, nezadovoljstva i drugih životnih okolnosti. No, napadi su s vremenom bili sve rjeđi, a ja sam se sve bolje s njima nosila. Napadi mogu biti situacijski, odnosno biti povezano sa specifičnom situacijom koja ih uzrokuje ili spontani – oni se mogu pojaviti u bilo kojem trenutku i bilo koje vrijeme. S obzirom da je moja anksioznost usko povezana sa sa strahom od ljudi i društvenim događanjima, moj najveći strah u tim je trenutcima bio da ću naići na osudu drugih, da će mi se svi smijati i neće me shvatiti. No na sreću to se nije dogodilo. Na kraju krajeva, zašto bi vam se neko smijao jer vam se trese ruka ili vam glas podrhtava? I dan danas mi se ponekad pri potpisivanju papira u banci zatrese ruka. Ali, odradim svoje i odem, ponosna što sam pogledala strahu u oči.

Ako i sami proživljavate isto, niste sami. Napadi panike nisu neoubičajeni. Većina ih je ljudi barem jednom doživjela tijekom svog odraslog života. Koliko god vam se činilo da taj vrtlog očaja nikada neće prestati, vjerujte mi, hoće. Morate osvijestiti svoje okidače, biti iskreni prema sebi i razgovarati s drugima. Potražiti pomoć nekima je velika hrabrost, no upravo je to što vam u ovim trenutcima najviše treba.

Pozdrav,

Martina

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s