Opusti se i uživaj!

Život ne bi trebalo shvaćati previše ozbiljno – rečenica je koju si s vremena na vrijeme moram ponoviti. Većinu svog života bila sam jako napeta, puna briga i tjeskobe i to još kao malo dijete. Takva sam bila od svog prvoga dana. Što ako ovo… što ako ono … bila su moja česta pitanja. Sjećam se jednog događaja u prvom razredu osnovne škole. Učiteljica nas je vodila na terensku nastavu na Marjanske Bene. Pri završetka nastave, roditelji su počeli dolaziti po svoju djecu. Mojoj majci nije bilo ni traga. Kroz glavu mi je prošla pomisao: “Što ako ne dođe, što ako je zaboravila na mene?”. Da se razumijemo, to se nikada nije dogodilo, no moj strah je uvijek bio prisutan. Do tada su gotovo svi roditelji došli po svoju djecu. Nas je ostalo još samo nekoliko. Sunce je već blago zalazilo, polako se spuštao mrak. Učiteljica je, dakako, bila s nama, no ja sam bila uvjerena da po završetku svoje smjene ona više nije imala nikakvih odgovornosti prema učenicima i da će nakon određenog termina otići i ostaviti nas same. Majka je naravno kasnije došla i ispričavala se na kašnjenju, ali to je na mene ostavilo velik utisak, do te mjere da sam se sutradan razboljela i dobila gripu.

Dugo sam se borila sa svojim strahovima. Doimalo mi se da svi ostali neustrašivo gaze u život i znaju što rade. Zašto ja ne mogu izaći iz svojih čvrstih bedema? – pitala sam se. Kako bih kompenzirala za svoju nesigurnost, trudila sam se biti izvrsna u svemu. Postavljala sam si visoke standarde, crpila zadnju kap svoje energije kako bih sebi dokazala da vrijedim. Pri tom sam utrošila neizmjerno puno vremena i truda.

I tako sam dugo lutala životom, zbunjena, zabrinuta, ukočena. A onda sam prije nekoliko godina nešto shvatila.  Ne trebam briljirati i uvijek davati sto posto od sebe. Samo trebam dati onoliko koliko mogu, a rezultati će s vremenom doći. Čak i ako rezultati ne budu dovoljno dobri, u procesu ćeš se poboljšati. Vještine se razvijaju učenjem, pogreškama i upornošću. A što se tiče životnih izazova, svi problemi koje sam imala prošli su, svih sam prebrodila i ostala živa. Većina ih se riješila puno lakše i brže no što sam mislila i mnoge su se situacije kojih sam se strašila razriješile na vrlo povoljne načine koji su premašili sva moja očekivanja. Zašto bih se onda toliko opterećivala trenutnim problemom? – zapitala sam se. Kada pogledam svoj život, sve se odvija na istom principu. Ja se strašim nekakvog ishoda, a on se ne ostvari ni blizu mojim lošim očekivanjima.

Sve će proći. Sve prolazi. I dobri i loši trenutci jednom će biti samo uspomena. Većina ljudi čiji se život primiče kraju reći će vam da im je najviše žao što nisu više uživali, shvaćali život manje ozbiljno i provodili više vremena s prijateljima i ljudima do kojih im je stalo, drugim riječima uživali u naizgled malim, ali vrlo važnim stvarima. No, nažalost mnogi kasno shvate ovu lekciju. Smatraju da su zastranili ako nisu bili dovoljno vrijedni, ako stalno ne pridonose i bivaju produktivni ili stvaraju što više novca.

Ne morate stalno biti vrijedni i produktivni,  to nema direktnu poveznicu s vašim osjećajem zadovoljstva i vrijednosti. U redu je odmoriti se i raditi nešto za sebe. Opustiti se. To nije sebičnost. To je ljubav prema sebi. Život će nam donijeti teške izazove, nemojmo ga još više otežavati. No, jasno mi je da mnogi nose teret društvenih očekivanja. Ovakva vrsta pritiska društva ima i svoj termin, a riječ je o internaliziranom kapitalizmu. To je stvarna pojava koja mnogima predstavlja veliki problem. Nije ni čudo da se ljudi preopterete svim i svačim kada im svijet poručuje da nisu vrijedni ako nisu najbolji, najproduktivniji, najtalentiraniji. Svijet na žalost potiče konkurenciju, nadmoć i konstantnu produktivnost i tjera nas na zaključak da ih povezujemo s vlastitim osjećajem vrijednosti. Teško je oduprijeti se ovom utjecaju, no moguće je. Kako vidjeti čari života kada ste stalno zaposleni  natjecanjem sa svijetom, guranjem među ruljom i postavljanjem visokih ciljeva koji vas čine nesretnima?

Život je jako neobičan, nikada ne znate što se krije iza ugla. Ova rečenica na svakog će različito utjecati, ovisno o životnoj perspektivi – ili će vas ustrašiti i blokirati te doliti goriva vašem strahu i uvjerenju da je svijet strašno mjesto ili će vas inspirirati i dati tračak nade da se iza ugla možda krije nešto prelijepo, što nikada niste očekivali. Što sam starija, sve više naginjem ovom drugom. Ali ja sam pomalo naopaka po tom pitanju. Većina je ljudi u djetinjstvu bezbrižna i puna nade, a s vremenom se ta nadobudnost ruši, a životna očekivanja smanjuju. Ja sam doduše kao što sam već objasnila kao dijete bila strašljiva i stalno zabrinuta, poput neke bakice podmakle dobi koja je proživjela kojekakve životne nedaće, a što sam starija sve sam opuštenija i puna nade. U svakoj životnoj situaciji mogu vidjeti nešto pozitivno, ma koliko malo bilo i nešto iz nje naučiti. I svakog puta kada se uhvatim u svojim brigama i analizama, podsjetim se – „Nije vrag crn koliko ti se čini. Opusti, ohladi. Ima važnijih stvari od ovog, prvenstveno tvoje zdravlje i sreća te ljudi koje voliš“

Stanite na loptu. Promislite na što točno trošite svoj život, vrijeme i energiju? Da li će vam to dati ploda i dugoročno zadovoljstvo? Ono istinsko unutarnje zadovoljstvo?

Ono što vam želim poručiti je – Opustite se i uživajte! Jer život je jedan i nezamjenjiv.  A od vas tražim da isto učinite s drugima. Kada primijetite da je netko previše zabrinut i unesen u svoje probleme, podsjetite ga na ovu rečenicu. Možda mu razvedrite dan.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s