Moj strah od mraka …

Od kada znam za sebe bojim se mraka. Nekada sam se poput većine djece bojala raznih čudovišta i likova iz priča i filmova. Ponekad su izvori straha bili moji vlastiti snovi. Jednom sam sanjala vraga koji je ležao na kauču pored mog kreveta. Bila je to suhonjava crna silueta polu čovjeka – polu demona. Ugledavši ga, u strahu sam ustala i prilijepila svoj pogled za njegov lik. On je također ustao u sjedeći položaj i gledavši me u oči s podsmjehom na licu zavukao svoju ruku ispod kreveta, dajući mi naznaku da će se tamo nastaniti. Tada sam se probudila iz noćne more, no strah da je ispod kreveta svaku me noć morio. Dugo je to trajalo – zasigurno nekih pola godine. Ipak, naposljetku sam uspjela istjerati ga iz svojih misli tako što sam ga zamislila kao siročića bez mame i tate i svakog dana s njim pričala. Ubrzo sam ga počela žaliti, pa me više nije strašio.  

Lik koji mi najviše predstavlja problema već petnaest godina je lik Samare iz filma Krug. Prvi sam se put s navedenim filmom susrela kada mi je bilo 10/11 godina. Bila sam na susjedinom rođendanu. U to su vrijeme videoteke još bile popularne, a jedna je bila udaljena minutu hoda od susjedine kuće. Odlučili smo posuditi jedan hororac i jednu komediju, za svaki slučaj, kako bi ublažio utjecaj ako ovaj prvi bude previše strašan. Tamo je radio jedan momak kojeg su sva djeca u kvartu poznavala jer smo često svraćali u njegovu videoteku i igrali pikado i pinball. Zamolili smo ga da nam udjeli svoju preporuku i on nam je dao jednu kazetu na kojoj je bio film Krug 2. Mislim da je bila 2004. godina i upravo je nedavno izašao u prodaju. Ne sjećam se drugog filma, ali to sada nije ni važno.

Čekali smo da se smrači i tada odlučiti pogledati film. Pogledali smo možda prvih dvadesetak minuta, dok njena mama nije ušla i shvatila što gledamo, pa nam ugasila televiziju. No, to je bilo dovoljno da me traumatizira za cijeli život. Dan danas, nakon petnaest godina, tog se lika još bojim i strahujem da svakog puta vreba u mraku. Naravno, svjesna sam da u zbilji ne postoji, ali to me ne sprječava da ga se i dalje bojim.

Znate ono kada je pred vama mrak ili suton, pa vam je vizija nepregledna jer ljudski vid nije prilagođen noćnom opažanju? Mozak nam u tim trenutcima pokušava povezati oblike koje vidimo u smislenu cjelinu te ponekad vidimo nešto čega zapravo nema. Moj mozak to posebice voli raditi pomoću  misli, pa često umišlja slike kada navečer idem na wc i prolazim mraćnom kuhinjom. Ovo je još veći problem kada s momkom odem u Zagreb, gdje odsjednemo u kući njegove mame, pa od spavaće do wc – a moram proći hodnik koji prolazi kroz cijeli drugi kat.

Nikada nisam bila u situaciji da sam morala sama spavati u sobi, ne znam ni kako bih to uspjela da i do toga dođe. Ne znam da li bih uopće sklopila oka.

Ovo me navelo na pitanje kako uopće nastaje strah od mraka i zašto ga se neki odrasli ljudi boje? Što je još zanimljivije, čini se da ga se gotovo svi odrasli boje, u većoj ili manjoj mjeri. Danas sam nečela tu temu dok sam bila na ručku kod sestre. Ona mi kaže „Vjeruj  mi, svi ti se boje mraka, ali ne govore toliko o tome“. Da li je to istina, zapitala sam se. U čemu je cijela fora? Malo sam surfala po internetu i pronašla zanimljive podatke.

Možda vam je poznato da se povećani strah od mraka zove niktofobija [1] (grč. niktos – noć, fobos – strah). Ovaj termin u svom sufiksu sadrži riječ fobija, pa razjasnimo što ona točno predstavlja. Strah je emocija koju osjećamo i doživljavamo kada smo svjesni vanjske opasnosti koje smo procijenili zastrašujućom. Fobija je, s druge strane,  intenzivan iracionalan strah od konkretnog objekta ili situacije. Ovdje je ključna riječ iracionalno jer određeni objekt, a to može biti dizalo, insekti, visina i tako dalje, nije pravi izvor straha, već samo simbol, sredstvo preko kojeg se izražava nekakav podsvjesni konflikt, najčešće situacija koja je bila izvor traume u djetinjstvu. Strah, dakle može biti posljedica netretirane traume, no neki su ljudi samo podložniji strahovima i tjeskobama. Kada strah počne utjecati na svakodnevni život, možemo govoriti o fobiji.

Strah od mraka nije u potpunosti iracionalan, urođen nam je. Štitio je naše pretke od opasnosti koje su vrebale u njemu – vukova, otrovnih zmija, paukova… Zato je jedinim djelom razumljiv. Sam strah nije zapravo problem, već ono što se u njemu potencijalno krije. Mrak nas čini ranjivima i podložnima napadu jer nam remeti osjećaj za prostor.

Kod djece je česta pojava, no većina ga preraste. Koji sretnici zar ne? Kod odraslih je velikim djelom povezan s činjenicom da većina predatora i napadača djeluje noću, kada su ulice manje prometne i kada većina ljudi spava. Otprilike 40% Amerikanaca tvrdi kako bi ih bilo strah hodati po noći u udaljenosti od jednog kilometra od svojih domova.[2] U istraživanju koje je provelo Sveučilište Saint Leo u Floridi 54% ispitanika potvrdilo je da im je strah od mraka među najvećim strahovima.

Stoga, možemo slobodno zaključiti da strah od mraka ne zahtjeva godine. Iznenađujući broj odraslih boji se mraka i potencijalnih opasnosti. No, strah se može liječiti u svakoj fazi života, ako je to potrebno. Ja se osobno nikada nisam s tim pozabavila, no moj strah mi u tolikoj mjeri ne umanjuje kvalitetu života, pa do sada nije ni bilo potrebe za tim.

Bojite li se vi mraka i da li vas u čemu sprječava?

Pišite mi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s