Kada te prijatelj otpiše

Vjerujem da ste upoznati sa terminom ghostinga. U hrvatskom jeziku nema izravnog prijevoda ove riječi, a ona podrazumijeva iznenadni prestanak svake komunikacije u romantičnom ili prijateljskom odnosu. Jedna osoba odluči nestati iz života ove druge poput duha, bez da mora objašnjavati svoje razloge. Riječ je o pasivno-agresivnom postupku koji može utjecati na samopouzdanje i emocionalno stanje, ovisno o trajanju i dubini odnosa. Danas ću s vama podijeliti jednu takvu priču iz prve ruke, a riječ je o prijateljici koja je nakon dugogodišnjeg prijateljstva odlučila pobjeći bez traga i objašnjenja. Poznavala sam ju još iz srednje škole. U početku  nismo bile bliske, iako sam se s njom htjela družiti od prvog trenutka (znate ono kad vas netko energetski privuče na prvi dojam), no ja nisam osoba koja će prva prići i ostvariti kontakt, pa je naša komunikacija vrlo lagano napredovala. Isprva se nismo nikada družile, već bi se samo u prolazu pozdravile. Sredinom srednje škole družile smo se u prisutnosti drugih. U društvu su se najčešće našli još jedna cura i momak, a povremeno bi se pridružio još netko. Tijekom fakulteta odnos nam se  malo produbio, no ne previše (Nismo pohađale iste fakultete).

Tek smo se krajem fakulteta, na apsolventskoj godini, jako zbližile, a najviše zbog podudarnosti životnih okolnosti. Obje smo završavale fakultet i htjele smo što prije  odraditi diplomski rad te završiti poglavlje studiranja. Nakon završetka fakulteta (obje smo ga završile u odmaku od mjesec dana), odjednom smo imale puno slobodnog vremena. Uz to, strastveno nas je u to vrijeme zanimala meditacija i  osobni razvoj, pa smo imale i zajedničke interese. Sve smo češće telefonirale i zajedno provodile vrijeme, uglavnom jedan na jedan. Odlazile smo na bezbroj predavanja na temu mentalnog zdravlja (uglavnom loših ha ha ha), ali nama je svaka zajednička radnja bila zabavna, makar to uključivalo slušanje prepotentnih, samoprozvanih životnih gurua. U hladnim zimskim večerima često bi se našle u knjižnici Marka Marulića i među studentima koji su se pripremali za nadolazeće ispite, neobavezno čitale knjige, udobno zavaljene u stolice. Posjećivale smo jedna drugu (dok nikog nije bilo kod kuće) i zajedno kuhale ručak, gotovo svaki drugi dan odlazile na šetnje po Marjanu, ispijale kave (ja čaj ili mineralnu) na „prvoj vidilici“ i mnogim drugim kafićima, odlazile na ranojutarnje šetnje, kupale se na Benama, roneći satima gotovo do sumraka, dok nam usne nisu pomodrile.

Pogled s Marjana

Trajektom bi skoknule do Brača,  autobusom se provozale do Omiša, a u hladnijim danima i do Kupresa. Družile smo se po cijele dane, gotovo svaki dan, a kada se ne bi vidjele, telefonirale smo satima. Jednostavno nikada nismo iscrpile teme za razgovor. S njom je razgovor uvijek glatko tekao, umirale smo od smijeha većinu vremena jer je ona po prirodi humoristična i sve okrene na šalu, a istovremeno smo često ulazile u duboke diskusije i filozofiranja. Intenzivno razdoblje druženja trajalo je godinu dana i mogu reći da mi je u uspomenama ostalo kao jedno od ljepših. 

Sanjkanje na Kupresu

U njezinom društvu bilo  je veoma zabavno i ugodno te sam se  osjećala potpuno sigurno povjeriti joj sve tajne. No, onda se nešto dogodilo. Odjednom se prestala javljati. Uspjela sam je uhvatiti još nekoliko puta i čuti će s njom, čak je i vidjeti, ali nakon toga je zauvijek nestala. Zvala sam ju i slala joj poruke,  no odgovora nije bilo. U početku sam mislila da je riječ o još jednoj njenoj fazi. Naime, ona je bila ekstrovert sa “introvertnim razdobljima”. Ponekad bi se povukla u sebe i nije se htjela družiti sa mnom i drugim prijateljima u grupi, ali bi uvijek javila, makar u zakašnjenju, da joj nije do druženja i da se možemo čuti sljedeći tjedan ili kada se dogovorimo. I ta razdoblja zaista nisu dugo trajala. Možda tjedan, u ekstremnim slučajevima – dva.  Ali ovog puta je očigledno bilo zauvijek. Bez ikakvog objašnjenja je nestala. Ja sam tada pronašla posao nakon gotovo godinu dana od završetka fakulteta i počela odrađivati radni staž. Bila je to lijepa vijest koju sam htjela podijeliti s njom, no ona se nije doimala previše sretnom.

 I dalje smo dijelile zajedničke prijatelje. Koliko sam saznala, osoba čije se ime ne spominje tvrdila je da se i dalje nalazi u “introvertnoj fazi”, iako se  i dalje družila sa zajedničkom prijateljicom.

Priznati ću, jako me povrijedilo njeno ponašanje. Preferiram imati maleni broj prijatelja s kojima gradim duboke i kvalitetne odnose. Ne otvaram lagano svoje srce, ali kada se otvorim i povjerim svoje najdublje misli i tajne, očekujem poštovanje s druge strane. Prošla je godina dana od kako sam je zadnji put vidjela i čula i još uvijek nemam odgovore na pitanje zašto. Koliko sam samo puta sanjala da mi želi reći razlog svog nestanka preko teksta u poruci, zatim slučajnim susretom u busu, a onda i licem u lice. No, na koncu nikada nisam dobila potpuni odgovor.  I dan danas bih voljela čuti odgovor kako bih znala jesam li ja uzrok njenog povlačenja i da li trebam imati grižnju savjesti, no prilično sam sigurna da  nisam ni jednim dijelom krivac jer se ne sjećam da sam je  svojim riječima ili djelima ikada povrijedila.

Nakon njenog odlaska, za mene je počelo novo razdoblje. Zaista sam uživala na svom novom poslu i stvorila neka nova poznanstva. Zanimljivo, u isto vrijeme mi se u život vratila prijateljica koju dugo nisam vidjela i postale smo ponovo jako bliske.  Čini se da ljudi zaista dolaze i odlaze iz vaših života  u pravo vrijeme, a moj život je pravi dokaz i nije samo riječ o ovom iskustvu već o mnogim drugima.

Sada, da zaključimo cijelu ovu priču. Ja možda nikada neću saznati zašto je ova prijateljica odlučila nestati. Pretpostavljam da je riječ o kombinaciji promijene energetske razine među nama te promijene okolnosti –  ja sam ušla u novo razdoblje života, ona je ostala u starom, a po strani su još neki faktori vezani isključivo za nju i te probleme mora riješiti sama. Nadam se da će ih riješiti i želim joj svu sreću na tom putu.

No, cijela priča navodi me na pitanje zašto ljudi ovako fantomski nestaju jer svatko je barem imao jedno takvo iskustvo tijekom života. Mnogo čimbenika je u igri. Jedan od razloga može biti njihov strah od posljedica koje će biti rezultat druženja s vama, ne žele se nositi sa stvarima koje im kod vas smetaju, ali žele prekinuti odnos bez prevelike drame i emocija. Stoga je najlakši način samo nestati. S druge strane, osobe koje vas odbace mogu osjetiti da više nisu na istoj energetskoj razini s vama. Životi vam odu u suprotnim smjerovima. No, što god bio razlog, nemojte sebe kriviti, osim ako ste nekakav narcisoidni psihopat, pa je osoba s pravom dala petama vjetra. U suprotnom, znajte da biti odrastao nužno ne znači i biti zreo te neki ljudi moraju riješiti emocionalne rane koje ih kroz život prate, naučiti neke lekcije i postati odrasli individualci  odgovorni za svoje postupke. Da li se vama dogodilo nešto slično ovom?

Pišite mi svoja iskustva.

Pozdrav 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s