Što sam do sada naučila u svojim dvadesetima

Rekla bih vam da sam kroz život naučila mnogo stvari –  pisati, čitati, hodati, pričati, ali to nije tako impresivno, zar ne? Svi to znamo. Svi smo tijekom svoje egzistencije savladali mnoge lekcije, ali smo putem prikupili i neke loše obrasce, pa smo se morali odviknuti od tih navika. Jao onome tko prestane učiti jer čovjek uči dok je živ, a ja ću s vama danas podijeliti što sam naučila u svom trećem desetljeću života.

1 Perfekcionizam je kradljivac sreće i životnih darova –  Čežnja za odličnošću smješta nas u određene okvire koje smo si sami postavili, pomučuje nam stvarnost i čini nas jako nesretnim. Koliko me samo puta perfekcionizam odagnao od ideja koje sam htjela provesti u djelo, ali nisam vjerovala da sam dovoljno talentirana, sposobna, hrabra, vrijedna i tako u nedogled. Perfekcionizam je kriv što nisam počela pisati blog kada se sama ideja javila još u srednjoj školi. Od tada je prošlo gotovo deset godina. Naravno, da sam toliko silno željela pisati blog i da mi je to bilo na vrhu prioriteta, zasigurno bih ranije i započela, ali u tih deset godina ideja je periodično izlazila na površinu i svaki put bih odustala navodeći sulude razloge.

Većinu života vjerovala sam da moram savršeno svirati klavir, savršeno slikati, savršeno u teoriji naučiti sve o restauriranju (fakultet) da bih uopće mogla sve to iznijeti u javnost, makar ta javnost bili moji prijatelji i obitelj. Taj stav odnio mi je puno energije, nervoze, a i života te propuštenih prilika. Kada se perfekcionizam spojio sa mojim niskim samopouzdanjem – bum! Recept za neuspjeh. Sada prakticiram tehniku „učini to loše“. Ona vas navodi da poduzmete određenu akciju, pa makar niste u potpunosti sigurni da će rezultat biti kvalitete koja vas zadovoljava. Napravite što ste naumili, makar prvi put bilo loše izvedeno. Popraviti ćete se u procesu, nemoj čekati da budete spremni ili da bude savršen trenutak. 

2 Što sam starija imam sve više samopouzdanja, a sve manje tolerancije (za određene ljude) – Shvaćam da život leti munjevito brzo, a sudeći po izjavama onih koji su malo dulje prisutni na ovom svijetu, s vremenom će letiti i još brže. Realizacija je to koja mi je ukazala da zapravo ne želim tratiti vrijeme vodeći isprazne razgovore koji me obeshrabruju i sputavaju. Ne želim da moje poimanje onoga što mogu, a što ne određuju drugi, želim pisati svoja pravila. Nemam tolerancije nešto objašnjavati onome tko ne želi čuti moje riječi i dalje radi po svome, iako mu to donosi nesreću.  Takvi razgovori samo troše moje vrijeme i jako me iscrpljuju.

Ne želim također šutjeti kada imam puno pravo zauzeti se za sebe, a sve zbog straha da ću ući u sukob. Time pokazujem da prihvaćam ponašanje te osobe i da ne cijenim sebe. Ne volim drske i sarkastične ljude, znaju mi stati na živac. Čim sam u njihovoj prisutnosti, duboko u meni pokrene se okidač za bijes i želim im vratiti istom mjerom, ali onda se suzdržim i pristojno odgovorim što im spada, ako ni tada ne slušaju, onda je vrijeme za malo strože mjere.  S vremenom ponekad shvatimo da sebe nismo dovoljno dobro tretirali i da je vrijeme za nove početke.

3 Nikakva teorija ne može zamijeniti praksu – Život zahtjeva akciju, sve je relativno i u pokretu, a mi se  tome moramo prilagoditi. Ako ne sudjelujete u vrtlogu kozmosa ostati ćete postrance. Badava vam čitati i slušati ikakve savijete, ako ih nećete primijeniti u praksu. Negdje sam pročitala otrcani, ali istinit citat: „Život je poput vožnje bicikla. Da biste održali balans, morate se nastaviti kretati”. Morate neprestano izlaziti van zone komfora. Čim malo zastanete, zona komfora počne jačati i sve je teže izaći iz nje. Život nije savršen, uvijek će biti razdoblja stagnacije, ali  moramo znati kada se treba trgnuti. Ja sam sklona teoritiziranju i analizama, ali kada se osvrnem, životnim sam iskustvima najbrže i najbolje postigla željene rezultate.

4 Dvadesete su teške i izazovne – Svako životno razdoblje sa sobom povlači određene izazove, no sjetimo se puberteta. Da, nije baš zabavno. Dvadesete su njegova blaža varijanta. Teške su prije svega, interno. Kao što sam već spomenula u jednom od proteklih postova, mozak se razvija najkasnije do dvadeset pete godine života. Početak našeg odraslog života popraćen je osamostaljenjem od roditelja, prvim poslovima, financijskom odgovornošću. Uza sve to, moramo shvatiti tko smo i što želimo od života. Moramo pronaći svoje mjesto u ovom svijetu. To je prilično stresno i burno razdoblje sazrijevanja. Stoga si nemojte otežavati već brdovit teren. Ne morate sve što vam se nameće odraditi u svojim dvadesetima. Imate ostatak života. Ne povodite se drugima. Ako je netko u dvadeset petoj odlučio što cijeli život želi raditi, odlično za njega. Ako, pak, vi niste, odlično i za vas. Svatko bi svojim ritmom trebao gaziti životnim stazama. Što me dovodi do sljedeće lekcije.

5 Nikada se ne uspoređuj s drugima –  Ljudi su prekompleksna bića da bi se mogla usporediti. Svatko ima svoju priču, okolinu u kojoj je odrastao, prijatelje, školu, obitelj,  životna iskustva, karakter i tako unedogled. Stoga je nemoguće uspoređivati dvije osobe. Nemojte to raditi. To nije pošteno prema vama. Jer ako se uspoređujete sa jednim segmentom te osobe (na primjer: on je uspješniji u karijeri), zaboravljate sve ostale faktore koji su sudjelovali u formiranju njihove ličnosti. Možete nekoga gledati kao inspiraciju kako biste se  popravili u određenom polju života, ali NIKADA se ne uspoređivati. Nekada sam bila ovisna o usporedbi. Svaki svoj rad, crtež, sliku, roman, pjesmu… morala sam usporediti s tuđim i naravno, nikada nisam bila zadovoljna. Nisam sebi bila dovoljno lijepa, pametna, snalažljiva, talentirana. Uvijek će biti boljih od vas, to je univerzalna istina. Ne morate stvoriti remek djelo koje će jednog dana nadmašiti sve ostale, jer s tim sam stavom ja gazila kroz život i tako si stvarala veliki pritisak. Ne morate biti na vrhu, jer tužna je zapravo činjenica da pobjednici ostaju sami. Zašto biste si postavljati takve zahtjeve? Živite svoj život najbolje što možete i budite malo manje strogi prema sebi.

6 Vrijediš samim postojanjem – Mi nismo naša osobnost, naše ime, zanimanje, naše mane, vrline ni karakter. To su samo etikete i uloge koje igramo tijekom života. Mi smo u srži jednaki – ljudska bića, svijest, široko polje čistog potencijala. Ponekad zaboravljamo tko smo jer je pravo Ja zakopano pod slojevima kulturoloških utjecaja, tuđih mišljenja te ranih lekcija koje smo kao mali naučili. Ponekad se osjećamo vrjednijim i boljim, ako posjedujemo kuću, auto, posao, no tada progovara naš ego kojeg često nismo svjesni. Budite prisutni u svakom trenutku i izvucite najbolje iz njega, nemojte čekati da budete sretni kada položite ispit, završite fakultet, nađete posao ili odradite nešto što odugovlačite već neko vrijeme jer time postajete robot kojemu je smisao života rješavanja obveza, a propuštate ono najvažnije što vam je pred nosom, a to je radost postojanja.

7 Ne daj se uvjeriti da je svijet ružno mjesto – Svuda oko sebe čujem rečenice poput: “Život je težak, ljudi su jako zli, svijet ide u propast”. Ponekad podliježem utjecaju takvih izjava. Posebice u teškim trenutcima. Svi smo mi ponekad skloni negativnosti, dapače, uživamo u njoj, ima nešto slatko u tom samosažaljenju. No, moramo se tome oduprijeti. Samosažaljenje i “kukanje” obilježava stanje niže svijesti. Moramo se izdići na višu vibraciju, odnosno na viši oblik svijesti. Svijet je pun mogućnosti i ako ih ne uvidimo živjeti ćemo u uskom okviru postojanja bez iskonskih životnih radosti koje nam se pružaju kada sebi damo priliku. Ništa u životu nema vrijednosti, osim one koju mu mi odredimo. Ne osuđujte one koje ne znaju bolje, već im pomognite na njihovom putu osviještenja. 

8 Gledaj širu sliku – Nemojte sabotirati svoju sreću fokusirajući se na svakodnevne probleme. Umjesto toga gledajte svoj život u cjelini. O kojem god da se problemu radilo riješiti će se kada tada. Nije vrag crn kakvim se čini. Sve čega ste se bojali prošlo je i preživjeli ste. Preživjeti ćete i sljedeće izazove. Kada strepim pred budućim izazovima, često promislim: „Pa što ako me sutra pregazi auto, ovaj problem koji me sada brine više neće biti važan, zar ne?“ Iako ne preporučam tu tehniku, savjetujem da sagledate problem iz drugog kuta kako bi stekli jasniju sliku.

9 Ponavljanje je majka znanja – Smatramo da mnoge životne lekcije djeluju očigledno, poput svih prethodno navedenih, no često, živući život, zaboravimo ono što smo mislili da znamo i činimo istu pogrešku. Zato se moramo opetovano podsjećati i uvježbavati naučeno. Shvatite život kao jednu veliku terensku radionicu. Gdje god išli, što god radili, mi nešto učimo. Neke lekcije moramo više puta ponoviti i više propatiti da bi nam se ugradile u um i postale automatske.

Ako ste ove lekcije naučili mnogo prije mene, svaka vam čast. Svi mi imamo svoje životne nedaće i izazove koje smo nadvladali i one koje još nismo. Nekima je životni start teži, a nekima lakši, stoga nikada ne osuđujte drugog jer  ne znate koliko je daleko dogurao.

Za nekoliko dana slavim 26. rođendan, stoga ima još mjesta za nove lekcije.  Ako nastavim pisati  blog u svojim tridesetima, obećajem dopunjenu verziju ovog  teksta. Do tada se nadam vašoj daljnjoj pozornosti.

Pozdrav 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s