Korčulanski izlet neveselog raspleta

Dok smo, promatrajući u daljini morsko obzorje, ispijale kavu na Makarskoj rivijeri, prijateljica i ja, došle smo na ideju odlaska u malo veću avanturu. U posljednje vrijeme vikendom smo često obilazile okolicu Splita, priređivale piknike, šetale gradom i naposljetku posjetile lokalni restoran. Sada se primicao sedmi mjesec i vrući dani, a meni se bližio  godišnji. Deana je imala slobodnog vremena na pretek, što je bio savršen recept za uspješan ljetni provod. Nakon malo razmišljanja, odlučile smo se za Velu Luku na Korčuli. Sjetila sam se da nam je zajednička prijateljica prethodne godine toplo savjetovala posjetiti čarobni otočić Proizd, na samom ulazu velolučkog zaljeva. Odlično! Nismo se dugo promišljale. Napravile smo plan i sljedećih dana rezervirale apartman.

Stigle smo u rano popodne. Bio je to maleni apartman sa verandom. Stol sa četiri stolice stajao je u sjeni suncobrana. Cijeli trijem bio je ukrašen divovskim pitarima lavande i raznog cvijeća.

Ušavši, zapljusnuo nas je miris prženog mesa što se krčkalo u ulju. Pred nama se pružala malena kuhinja u kojoj je bio bračni par u svojim tridesetima (po mojoj gruboj procijeni). Spremali su ručak. Kratko smo se pozdravili i predstavili, te krenuli prema svojoj sobi. S lijeve strane četiri sobe, svaka sa svojom bojom. Naša je bila treća po redu – žuta. Proželo nas je lagano razočaranje. Kako se sad organizirati s kuhinjom? Četiri sobe u apartmanu, u svakoj barem dvoje ljudi. A joj. Nema veze. Mi smo odlučile da ćemo provesti lijepo vrijeme i to je najbitnije.

U međuvremenu nas je posjetila vlasnica apartmana kako bi nam zaželjela dobrodošlicu i zamolila nas da joj damo gotovinski iznos cijene, bez obzira što ga je Deana već platila karticom (ja sam joj naravno vratila svoj dio u gotovini). Riječ je naime, bila o depozitu, kako bi vlasnik apartmana, u slučaju da se gosti ne pojave mogao zadržati iznos. Ako sve prođe po planu i gosti dođu, novac se vraća na karticu, a gosti plaćaju gotovinom. No, na oglasu to nije bilo jasno opisano. Zatekao nas je preokret situacije. Srećom, imale smo kod sebe dovoljno gotovine. Platile smo te si nismo oko tog  puno razbijale glavu.  

Odjenule smo svoje kostime za more, na brzinu se spremile te krenule prema najbližoj plaži. Plaža se nalazila na drugoj strani obale, a prečaca nije bilo, stoga smo morale napraviti gotovo cijeli krug da bi došle do nje. Sunce nas je pržilo, a nigdje povjetarca. Nakon nekih dvadesetak minuta bile smo na odredištu. Bila je to malena, djelom šljunčana, dijelom betonirana plaža s pogledom na grad. Odmah smo se raspakirale, nataknule svoje maske za ronjenje i krenule u avanturu. Još sam iz mora mogla primijetiti dvije starije žene sa djecom kako se približavaju našim ručnicima. I gdje će se smjestiti nego tik do nas. Samo je nedostajalo da nam posjedaju na ručnike. Ljutito izlazeći iz mora, prišla sam svojim stvarima i počela ih raširivati kako bih zauzela što više mjesta. Družba je već bila u moru i nije nas primijetila. Ako se oni mogu raširiti i nepoštivati privatan prostor, mogu i ja vratiti istom mjerom. Incidenta nije bilo. Pri povratku su vjerojatno shvatili da su si previše dopustili pa su malo pomaknuli svoje stvari.

Plaža Posejdon

Navečer smo se prošetale gradom. Temperatura popraćena vjetrom, drastično je pala. Sjele smo u kafić te nakon sat vremena čakulanja i dvije plave lagune, krenule ponovo u šetnju. Nebo je bilo prosuto zvijezdama dok je mjesečina sramežljivo izvirala kroz nekoliko oblačića. Cijeli grad bliještio je u tamnoj noći. Deanina noćna kamera zorno je uspjela zabilježiti dojam. Tišina, šumor valova, glasovi u daljini. Nakon šetnje uz more,  zašli smo u uske uličice grada. U pozadini se moglo čuti zveckanje tanjura i pribora za jelo, te glasovi lokalnih stanovnika u svojim kućama. Uličice su bile mračne. Obasjavala ih je pokoja noćna svjetiljka te svijetlo što je izviralo iz kuća. Deana je tu noć uslikala više slika no što sam ja u tjedan dana. Ali, isplatilo se. Otoci ljeti odišu čarobnom atmosferom, a noći su posebice dojmljive.

Pogled na noćni grad

Sutra je bio plan otići do otočića Proizda, ali nas vrijeme nije poslužilo. Oblaci su se nadvili nad gradom, pa smo se umjesto kupanja odvažile posjetiti Velu špilju. Vijugavim brijegom što je vodio do špilje hodale smo 40 minuta. Sreća da je bilo tmurno, inače ne znam kako bi dogurale do vrha.  Na naše razočarenje, dočekala nas je špilja površine tri prosječna stana. Obišli smo ju te sjele sa strane da se malo nagradimo hranom i pićem. Razočaranje nije bilo veliko jer nam je putovanje bilo važnije od odredišta.

Ulaz u spilju

Odlučile smo ostatak popodneva provesti u apartmanu, naivno se nadajući boljem vremenu, no na našu žalost počela je padati kiša i nije prestala sljedeća dva sata. Nakon što se nebo malo razbistrilo, krenule smo u šetnju. No, vrijeme je odlučilo biti prevrtljivo, pa je sunce ponovo izvirilo. Bilo nam je žao propustiti tako vruć, ljetni dan ne kupajući se, stoga smo se, iako već svježe i istuširane, odlučile vratiti u apartman, presvući i krenuti na našu plažu.  Na putu se vrijeme nešto nećkalo. Pa hoće, pa neće. No, sunce je ipak odlučilo nadvladati oblake, pa smo se uspjele okupati sve do zalaska sunca, kada smo se, vrativši se u apartman, ponovo spremile i krenule u restoran u kojem smo dan ranije ručale.

Makaroni s plodovima mora (Restoran Pod Bore, toplo preporučam)

U apartman smo se vratile vrlo kasno, ali nismo mogle spavati, pa smo se izležavale na krevetu, čavrljajući i gledajući televiziju. S obzirom da je ljeto, a prozor otvoren, svijetlo što je dopiralo iz televizije privlačilo je razne insekte iz vana. Tako je i nas odlučio posjetiti nekakav veliki kukac. Kružio je oko lustera proizvodeći zvukove svojim krilima. Čim sam ga uočila, zavladala je panika. Od kukaca mi jedino ne smetaju pčelice, mravi, muhe i pauci. Na ostale sam alergična. Pokrila sam se plahtom i počela vrištati Deani da ga izbaci van, na što se  ona počela manijakalno smijati jer se insekt sada nalazio nad mojom plahtom i vijugavo nadlijetao tražeći ulaz kako bi došao do mene. Barem se tako doimalo. Nakon što je odletio u nepoznatom smjeru, otkrila sam se, da bi ga zatim ponovno vidjela kako mahnito leti u svim smjerovima. Potrčala sam u kupaonu gdje sam provela sljedećih pet minuta, a Deana me za to vrijeme informirala o stanju situacije. Insekt je ponovo negdje odletio, pa sam morala popustiti i leći u krevet.

Sutra dan  bilo je  vrijeme posjetiti otok Proizd, prozvan jednim od najljepših otoka Jadrana. Dan je bio sunčan, bez oblačka. Prošetale smo do Velolučkog pristajališta i od nekog barbe kupile dvije karte za turistički brod koji će nas odvesti na otok. Mi dvije jedine domaće među strancima sjedimo zbijene jedna uz drugu i strpljivo očekujemo stići na otok. Za pola sata bile smo tamo.

Na samom početku nalazio se restoran skriven među vegetacijom. Prošavši ga, našle smo se u šumskom labirintu. Kojim putem sada krenuti? Hajmo pratiti ostale, pa ćemo vidjeti. No, put nam se učinio predugačkim i dok su ostali produžili ravno, nama je pažnju uhvatio znak što je pokazivao u desnom smjeru s natpisom Batalo. Odlučile smo isprobati taj put. U daljini su se mogli vidjeti svjetlucavi vrhovi valova. Nakon nekoliko minuta hoda, stigle smo na cilj.  Pred nama se pružala prekrasna potpuno prazna, šljunčana plaža sa blistavim tirkizno – zelenim morem. Ljepota ovog otoka je u tome što je on zapravo nenaseljen. Na njemu se nalazi spomenuti restoran i možda još pokoji ugostiteljski objekt, ali je većinom prepušten prirodi. Obje uzbuđene što smo se prve dohvatile plaže, odabrale smo mjesto pored jednog panja.

Plaža Batalo
Veli ili Srednji Bili bok (nisam sigurna)

Kupale smo se cijeli dan. Ulazile, izlazile iz mora, fotografirale se, plutale na luftiču, ronile, čak smo i zadrijemale, pa kasnije jaukale kako nas je sunce ispeklo. Prije odlaska posjetile smo još nekoliko otočkih plaža, uključujući i stjenovite „Bile Boce“ čija se obala sastoji od  divovskih oblutaka i strmih stijena. Ne moram ni spominjati koliko je boja mora bila božanstvena. Na povratku smo odlučile da ne želimo propustiti još jednu večeru u našem omiljenom restoranu. Čiste i istuširane pohitale smo u restoran. Tu večer nisam baš najbolje spavala jer je svaki dodir tkanine s mojom isprženom kožom bio bolan, kao da je riječ o najgrubljem materijalu. Ipak, uspjela sam uhvatiti malo sna.

Četvrti dan iskoristile smo za još jednu kratku šetnju i pakiranje. Trajekt nam je kasnio pa smo još malo izgorile čekajući ga. No, priča još nije gotova. Četiri dana prošlo je od našeg dolaska u apartman, a novac na kartici još uvijek nije bio vraćen. Deana, čelična žena s kojom se bolje ne šaliti, preuzela je stvar u svoje ruke i kontaktirala booking.com preko kojeg smo i pronašle apartman, nakon čega je isto napravila i s vlasnicom apartmana. Poznavajući ju, vjerojatno ih je dobro isprašila. No, nažalost nije ništa postigla. Oboje su svaljivali krivnju jedni na druge.

Cijela priča izmakla je kontroli. Svaki dan neki novi scenarij – Zvanje usluge bookinga, vlasnice apartmana, odlazak u banku i svatko je imao svoju verziju priče. Problem se na kraju nije riješio sljedećih mjesec dana. Na kraju smo saznali da nismo bile jedine žrtve ovog podlog pothvata, pošto smo surfajući internetom pročitale jednak slučaj u istom apartmanu. I tako je neslavno završila naša avantura. Meni je Velolučki izlet ostao u dobrom sjećanju, ali Deani, njen je dojam više gorko  – slatki. Ovo nam je pouka da nikada više ne rezerviramo u spomenutom apartmanu i zauvijek izbrišemo booking.com, što smo i napravile. Da li ste vi imali takva iskustva? Pišite dojmove.

Pozdrav 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s