O neuroplastičnosti mozga

Dugo se vjerovalo da se mozak razvija do odrasle dobi te nakon toga takav zauvijek ostaje. Vjerovalo se da se više ne može promijeniti, da ostaje fiksiran. No, šezdesetih godina prošlog stoljeća ovo se osporava i  pojam neuroplastičnosti mozga ulazi u čestu uporabu (iako je prvi put upotrijebljen već 1948. godine od strane poljskog neuroznanstvenika Jerzya Konorskog).

Neuroplastičnost mozga njegova je sposobnost prilagodbe na nova iskustva, što rezultira njegovoj promijeni, a to čini stvarajući nove veze između neurona, dok  uklanja stare, koje se više ne koriste. Najizraženija je u ranom djetinjstvu, kada nam omogućuje svladavanje mnogih važnih znanja i vještina poput govora, hoda, čitanja, pisanja, itd., no prema novim istraživanjima prisutna je i u odrasloj dobi, odnosno sve do smrti (iako manje učinkovita). [1]

Ovo je dobra vijest za nas jer to znači da je moguće mijenjati obrasce ponašanja i način razmišljanja, a time i naš odnos prema svijetu, što može rezultirati u poboljšanju kvalitete života i općeg zadovoljstva.  Ovo se zove strukturalna neuroplastičnost, odnosno mogućnost mozga da promijeni svoju fizičku  strukturu kao rezultat učenja, novih iskustava. Mozak sisavaca, dakle, ima posebnu sposobnost koja mu omogućuje da mijenja strukturu svojih neuralnih mreža uslijed iskustva i da cijeloga života uči nove stvari.

Zbog neuroplastičnosti, mozak se može reorganizirati nakon povreda i oštećenja te kompenzirati izgubljenu funkciju stvaranjem novih neuronskih veza. Tako se izgubljene sposobnosti poput govora, pokreta i hoda  mogu ponovno vratiti. Ovo spada u drugu kategoriju neuroplastičnosti, odnosno  funkcionalnu plastičnost koja se odnosi na mogućnost mozga da njegov zdravi dio preuzme funkciju oštećenog.[2]

Svako novo iskustvo i stjecanje novog znanja povećava broj veza među neuronima, povećavajući time i sam obujam mozga. Promijene u mentalnom sklopu ovise o ponavljanju određene radnje. Učestalijim ponavljanjem učvršćuje se određena vještina. Stoga ovdje vrijedi ona stara izreka:  „Ponavljanje je majka znanja“.

U današnje vrijeme imamo mnogo naprava koje nam olakšavaju život, ali naš mozak čine lijenim. Nekada smo znali na pamet brojeve telefona ili ih zapisivali u rokovnik jer nije bilo automatske pohrane u mobilnim uređajima, češće su se rješavale križaljke i igrale igre dok se sada najčešće „bulji“ u kompjuter ili televiziju gledajući filmove i ne koristeći mozak. Kako bi se mozak održao vitalnim preporučuju se pamtiti nove riječi, rješavati križaljke i testovi inteligencije te čitanje knjiga – sve ono što je današnje društvo zanemarilo.

Isto vrijedi i za učenje kroz nove životne situacije. Neuroplastičnost nam nudi poboljšanje raznih poremećaja i problema koji su se nekada smatrali neizlječivim, npr, anksioznost, depresija opsesivno – kompulzivni poremećaj, itd. Svjesno mijenjanje obrazaca ponašanja i mišljenja te njihovo ponavljanje učvršćujemo poželjne veze neurona i odbacujemo one stare. 

Pozdrav do sljedećeg posta 🙂


[1] Čizmić I., Rogulj J.,  Utjecaj tjelesne aktivnosti na neuroplastičnost mozga i neurorehabilitaciju nakon moždanog udara

[2] Poljaković Z., Plastičnost mozga I kritična razdoblja – implikacije za učenje stranog jezika,  Zavod za intenzivno liječenje i cerebrovaskularne bolesti Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb, Str 117

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s